Pomislih tako da smo nacija koja je gladna ljubavi,i da se sjetimo ljubav pokazati samo u određenim trenucima. Osobno ne volim komercijalizaciju ljubavi i smatram da će svatko naći svoju ljubav u jednom trenutku života neki će se pomučiti da je nađu,neki će misliti da su pronašli onu pravu ,a neki je neće nikada naći....
Sve me to tjera da razmislim malo o tome kako svoju djecu učimo o ljubavi.Što mogu očekivati od ljubavi kad odrastu?
Sjećate li se bajka koje su nam roditelji čitali prije spavanja?
Bile su to bajke o nesretnoj princezi,kraljevni koja je bila jako tužna sve tako dugo dok nije upoznala princa na bijelom konju,zaljubila se i živjela sa njime sretno do kraja života.
Danas iste takve bajke mi pričamo svojoj djeci prije spavanja ne sluteći da im šaljemo poruku,kada odrasteš upoznati ćeš ljubav svog života i biti ćeš jako sretna.
Naravno da svaki roditelj želi sreću svom djetetu,ali pri tome bi trebali naglasiti djetetu da možda ona prva ljubav i nije i ona prava ljubav.
Pravu ljubav tražimo jako dugo, ako smo uporni možda nađemo osobu s kojom ćemo dijeliti dobro i zlo,sreću i tugu,uspone i padove ,zdravlje i bolesti,a opet sačuvati slobodu svakoga od nas...
Težak je to zadatak,ali ako znamo poštovati sebe ,još više ćemo cijeniti ljubav ....
Ne želimo da nam djeca odrastu i tek tada da shvate da smo ih učili posve drugačije o ljubavi od one koje susreću u stvarnom životu.
Većinu informacija koje djeca danas dobivaju primaju putem televizije,interneta,knjiga , promatrajući život i odnos svojih roditelja.
Svi ti izvori informacija su uglavnom nepotpuni jer ne govore o poštovanju,povjerenju,odgovornosti,skrbi i razumijevanju za nekog nama bliskog.
Ako ne pratimo što naša djeca gledaju na televiziji ,internetu što čitaju i s kime se druže mogu usvojiti krive zamisli što ih u životu i ljubavi čeka.
Ne trebate sada biti za vratom svojoj djeci ali razgovor sva vrata otvara....
U mnogim obiteljima se prate sapunice.I dok te iste sapunice odraslima služe kao psihoterapija.Bijeg od krute stvarnosti.Vrijeme provedeno u maštanju i želji da će jednog dana i njima doći bolje sutra.Za djecu su te sapunice stvarnost koja se možda jednog dana i njima desi...
Tako mnogi roditelji svoju djecu šalju u život gole i bose,ne upozoravajući ih da će često tako hodati bosi po trnju,obasuti kamenjem i kišom.......
Nema komentara:
Objavi komentar